U dosadašnjem toku rata u Ukrajini vidjeli smo koliko je moderna armija ograničena u plasiranju svoje sile na bojištu, ako ne koristi model kombinovanih operacija u kojima je potrebno pažljivo odrediti tajming i izvršiti koordinaciju svih sredstava vatrene podrške i jedinica u pokretu. Ovo se posebno odnosi na armiju Ruske Federacije koja cijelo vrijeme agresije na Ukrajinu nije u stanju da izvrši strategijsko pregrupisavanje i simultano dejstvo svih svojih kapaciteta u napadu na više mjesta zbog nedostatne logistike. Naime ruska vojska je vezana za željeznicu kao glavni način opskrbe i većina njenih dosadašnjih ofanzivnih operacija u Ukrajini bile su usmjerene ka zauzimanju većih željezničkih i cestovnih čvorišta. To pokazuje ozbiljnu strategijsku limitiranost ruske vojske da poduzima šire kombinovane operacije u svedimienzionalnom konceptu modernog ratovanja.
Sa druge strane Ukrajinska vojska je pokazala veću moć adaptacije i prilagođavanja. Ukrajnici kojima praktično fali veći broj tenkova i jurišnih aviona i helikoptera, zahvaljujući vrlo dobroj upotrebi artiljerije ozbiljno narušavaju strategijsku operativnost, plasman sile i elastičnost ruske vojske. Rusima ne preostaje ništa drugo do da na taktičkom nivou pokušaju da vežu veći dio ukrajinskih snaga na pojedine tačke pokušaja prodora kako bi ih iscrpili i prinudili da ubacuju rezerve kako bi ih spriječili da se grupišu i izvrše ofanzivu drugdje na frontu. Za to vrijeme rusi pokušavaju da metodama plasiranja hibridnih prijetnji umanje borbeni moral ukrajinaca i predoče zapadu da su spremni i na nukelarnu razmjenu ako njihova „pobjeda“ u Ukrajini bude dovedena u pitanje sa daljim slanjem zapadne vojne pomoći Ukrajini.
Besmrtna Armija Republike Bosne i Hercegovine
Vojna nauka u osnovi proučava i analizira različite psihološke i materijalne fenomene i pojave koji su relevatni za oružanu borbu s ciljem davanja odgovora na sva pitanja koja bi trebala da vode pobjedi u ratu. Putin u Ukrajini, baš kao i Milošević u Bosni nema odgovor na pitanje od kuda toliki otpor i volja za borbom protiv superiornije vojne sile. Ako Putin pronađe odgovor na to pitanje i tome prilagodi svoje snage dobiće rat u Ukrajini, baš kao što ga je Milošević izgubio u Bosni ne pronalazeći taj odgovor. Postavlja se pitanje zašto je Armija RBiH uspjela da se odbrani i pored očite razlike u sili na strani oba agresora? Koliko god to izgledalo nelogično jednostavan je odgovor na to pitanje. Kineski strateg Sun Cu Vu je prije 3000 godina takvu borbu nazvao “terenom smrti”. Kada vojska fizički nema gdje da se povuče onda se bori trostruko zdušnije zato što osjeti smrt. To je psihološki fenomen koji zbog blizne smrti probudi očaj kod ljudi koji nadilazi racionalno ponašanje. Kod Armije RBiH to se nije odnosilo toliko na vojnike koliko na njhove najbliže, tako da iako su mogli da izaberu izlaz u bitci i povuku se, ta psihološka barijera zaštitničkog odnosa prema porodici ih je držala u borbi koju su vodili kao da nemaju izlaza. Zbog osjećaja smrti koji se nadvio nad cijelim narodom, Armija RBiH je hrabrošću svojih vojnika pravila balans sile na terenu i uspjela da nadvlada jače protivnike, ali i ne da ih do kraja porazi zbog poitičkih, a ne nikako vojnih razloga. U Ukrajini se danas dešava isti scenario, nema odstupanja ni koraka nazad, jer nazad su žene djeca i starci kojima je sama smrt nagrada zbog iživljavanja neprijatelja nad njihovom zlom sudbinom. Jedina alternativa takvom ratu, gdje je treror, ubijanje i strah jedino što ruske trupe donose sa sobom na okupirana podrućja u Ukrajini nije nastavak rata radi sloma protivnika, već njegov kraj, jer se takav protivnik nikada neće slomiti pred 100 puta jačom silom.
Dole: pripadnici profesionalne vojne sile Vojske Jugoslavije u BiH koja je 11/12.05.1992. formirala svoju Operativnu grupu u BiH tzv. VRS
Armija RBiH je 1993. bila suočena sa sličnom situacijom kao u Ukrajini, samo se za razliku od Ukrajine Armija RBiH suočavala sa dva agresora, što je također vrlo moguć scenario u Ukrajini ukoliko se Bjelorusija odluči da se priključi Putinovim jalovim naporima da u inat cijelom svijetu uz strahovitu cijenu ipak dokaže svima ruski status supersile. Isti cilj na Balkanu imao je Milošević kada je sa svojim falangama krenuo u haračenje po Bosni u proljeće 1992. Njegova vansjkopolitička strategija je bila da pokaže da je najjači vojno u regionu kako bi dobio VIP tretman u pokušaju međunarodne zajednice da smiri sukobe i krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji. On je bio svjestan činjenice da raspolaže sa profesionalno ustrojenom i potpuno opremljenom 4 vojnom silom u Evropi koja mu je bila glavni oslonac u pokušaju nametanja ideje o Velikoj Srbiji. Računao je da Zapad nema kud nego da prihvati nove granice na Balkanu nastale silom što bi se pravdalo kao glavna konsekvenca raspada komunizma što je bio proces koji je upravo dovršen ujedinjenjem Njemačke i mirnim raspadom SSSR-a. Ako pri tom strada jedan cijeli narod, Bošnjaci i Bosna zajedno sa Hrvatskom bude raskomadana na Srpski i ostale dijelove to neće biti kršenje završnog dokumenta Helisnške povelje o sigurnosti i saradnji. Bivša SFRJ je bila potpisnica tog najvažnijeg dokumenta za budućnost Evrope u kojem su sve granice zagarantirane i u kojem se sila ne priznaje kao metod promijene granica. Milošević je računao da ujedinjenje Njemačke i raspad SSSR-a formalno pravno dozvoljava i raspad Jugoslavije umjerenom primjenom sile što će to biti još jedan lokalni rat kojeg će UN pratiti sa jalovim mirovnim inicijativama sve dok se Beograd kao vojno najjači ne zadovolji. Bio je potpuno u pravu. Međutim, prvo u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni oružani otpor koji je pružen prema bivšoj JNA iskomplikovao je i potpuno poremetio Miloševićevu računicu.
Bivša JNA profesionalno ustrojena vojna formacija potpuno opremljena za vođenje dugotrajnog rata, sa strategijskom i taktičkom dubinom u logističkom smislu, cijelo vrijeme trajanja sukoba nije mogla svoje gubitke da svede na minimum. Posebno je to došlo do izražaja u Bosni gdje u trenutku operativnog razvoja snaga JNA na suverenoj teritoriji Bosne i Hercegovine sa ciljem projekcije sile prema Hrvatskoj u jesen 1991. nije bilo organizirane vojne sile da joj se suprodstavi. U takvoj situaciji naoružani narod sa minimumom vojne organizacije zadao je bivšoj JNA udarce koji su u mnogome usporili njihovu namjeru da opreznom i minimalnom upotrebom kontrolirane sile izvrše zaokruživanje većinskih srpskih teritorija pod izgovorom zaustavljanja sukoba. Cilj Beograda je bio izbjegavanje privlačenja velike pažnje zapadnih medija i sijanje terora u što većoj tišini sa specijalnim sastavima MUP-a i RSDB-a Srbije kako bi se stvorila nova viještačka etnička struktura teritorije pod njihovom političkom kontrolom. Sve je to trebala da prati bivša JNA koja bi svoju silu pažljivo razmještala na strateške tačke u ulozi „Mirovnih snaga“. Kompletna vojno politička strategija Beograda u kreiranju Velike Srbije u tišini je propala na pokušaju ovladavanja Vukovarom u kasno ljeto 1991. Tada je došlo do internacionalizacije sukoba u višoj Jugoslaviji, gdje je Beograd označen kao agresor, pa se pristupa diplomatskom potezu prekida sukoba između Hrvatske i Srbije sa „Sarajevskim sporazumom o primirju“, a politički i vojni fokus i jednih i drugih se seli u Bosnu koja i jednima i drugima predstavlja jedinstveno ratište za vođenje međusobnog rata. Jedini problem su Bošnjaci koji smetaju i jedinima i drugima, pa i međunarodnoj zajednici. Politički i nacionalno tek stasali i osvješteni poslije višedecenijske socijalističke jednopartijske vladavine, bez državotvorne tradicije i jasne definicije kako odnosa prema sebi i samoj BiH, tako i prema druigim zajednicama koji u njoj žive, Bošnjaci nastoje da zadrže jedinstvo sa ostalim narodima u BiH prema čuvenoj deklaraciji ZAVNOBIH-a od 25.11.1943. po kojoj BiH pripada svim narodima koji u njoj žive. Ali ne lezi vraže. Drugi imaju svoje planove o tome šta je Bosna i šta treba uraditi sa Bošnjacima u „celini“.
Otvorena agresija na BiH počinje u aprilu 1992. nakon što Beogradu propadaju sve lobističke i druge inicijative da na međunarodnom planu spriječi sticanje međunarodnog priznanja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine. Izvršivši predhodno miniranje svih republičkih institucija, srpski intelektualni i politički element u Bosni još u januaru 1992. izdaje svoju domovinu, da bi u aprilu stao na stranu agresora. Na toj poziciji srpska plitika je i danas. Postupivši identično, hrvatski element u Bosni isprva zbog nezavidne pozicije Hrvatske podržava nezavisnost BiH, da bi u jesen 1992. krenuo sa dizanjem tenzija, a u proljeće 1993. i u otvoreni sukob sa jedinom, legitimnom vojnom silom – Armijom RBiH koja se u međuvremenu kreirala od ostataka teritorijalne odbrane, rezervne milicije i patriotskih grupa. Na toj poziciji Hrvatska politika u BiH je i danas. Suočena da dva agresora, bez jake i koherentne vojne organizacije, bez težeg naoružanja zbog uvedenog embarga na uvoz oružja od strane međunarodne zajednice, Vlada u Sarajevu i njena Armija RBiH se u ljeto 1993. nalaze u jako teškoj situaciji. U tom očajnom stanju vojska se ne povlači i ne lomi pred jačim od sebe već naprotiv prelazi u napad. Prema objektivno jačoj Miloševićevoj vojnoj mašini zauzima se defanzivni pristup, a prema Tuđmanovim bojovnicima iz HVO-a se kreće u ofanzivu.
Dakle, kvalitet trupa odnosno njihova motivacija u sukobu je donijela prevagu Armiji RBiH u na oko bezizalznoj situaciji. To se najbolje vidi u pokušaju da HVO ovlada dolinom Lašve od Travnika do Kiseljaka u aprilu 1993. uz kampanju terora i etničkog čišćenja „povjesnih“ hrvatskih prostora, što je njihov partner u zločinu Vojska Jugoslavije radila u dolini Drine samo par mjeseci ranije. Do kraja Aprila HVO bojovnici su etnički očistili područja pod njihovom kontrolom, ali nisu iskoristili momentum da jače povežu svoju teritoriju u Centralnoj Bosni, jer im se javljao ozbiljan, ali sporadičan ogorčeni otpor jedinica Armije R BiH koje su do jučer ratovale sa jedinicma HVO-a protiv zajedničkog neprijatelja. Kupujući vrijeme za procijenu situacije i jedni i drugi potpisuju niz sporazuma o prekidu vatre. Hrvatska strana računa da je posao završen i da će Sarajevo ucijenjeno sa doturom logistike u odsudnoj borbi protiv srpske agresije pristati na sve ustupke pa i etničku podijelu zemlje. U tom najmaračnijem trenutku historije Bosne i Hercegovine čija je budućnost dovedena u pitanje podlom izdajom, Armija RBiH se ne predaje i kreće u napad bez zadrške i političkih kalkulacija. U najtežoj ratnoj godini Armija RBiH će u 7 sedmica ofanzive da preuzme Travnik, Kakanj, Vareš, Fojnicu, Konjic i Bugojno, da zadrži dio Statrog Viteza, Gornjeg Vakufa i općine Prozor, te da do kraja godine u operaciji „Neretva 93“ očisti kompletnu istočnu obalu Neretve od Blagaja, Mostara, pa sve skoro do Jablanice. HVO je natjeran u strategijsko uzmicanje koje čini uz masovne zločine nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom u Centralnoj Bosni. A Zagreb je primoran da vojno interveniše sa ozbiljnim vojnim snagama kako ne bi došlo do potpunog vojnog sloma HVO-a. Armija R BiH koja je nastala tek godinu ranije u sukobu sa HVO-om je pokazala karakter, te da je za kratko vrijeme izgradila ozbiljnu vojnu silu kojoj je falilo samo teško naoružanje. Iako su jedinice Armije R BiH imale velikih problema u koordinaciji ulaska i ešaloniranja jedinica u zonu izvođenja borbenih djelovanja prilikom organizacije napada na većem prostoru zbog nedostatka profesionalnog vojnog kadra, taktika ubacivanja većih jedinica u neprijateljsku pozadinu davala je ozbiljne rezultate na terenu posebno protiv HVO-a. Isti ofanzivni pristup će 1994. biti pokušan protiv jačeg protivnika Vojske Jugoslavije odnosno njene OG u BiH tzv. VRS.
Isprva je tzv. VRS rutinski rješavala taktičke pokušaje Armije RBiH da preotme inicijativu na bojištu. Profesionalni vojni kadar i dostatna vatrena moć tzv. VRS jednostavno je mrvila jedinice Armije R BiH u napadu. No, tu je Armija RBiH izučila svoj oficirski i podoficirksi kadar u praktičnoj vojnoj akademiji vatre i krvi. Ta dragocijena iskustva iz manje više uspješnih taktičkih bitaka diljem fronta u Bosni 1994. biće presudan faktor u ozbiljnim vojnim operacijama koje je Armija RBiH poduzela zajedno sa hrvatskim ešalonom u BiH u kasno ljeto i ranu jesen 1995. U tim završnim operacijama agresije i rata u BiH kvalitet trupa Armije RBiH uz krvavo stečeno dragocijeno borbeno iskustvo i nešto do tada kupljenog na crno i zarobljenog težeg naoružanja i opreme proizvelo je vojni rezultat i pored svih suprotnih očekivanja. Armija RBiH je u par operacija „Domet 95“; „Uragan 95“ i „Sana 95“ slomila profesionalno vođenu i naoružanu vojnu sila Miloševićevog režima, koja je posebno nakon pada Sanskog Mosta 09.10.1995. bila potpuno vojno paralizirana da dalje pruža otpor bez obzira na akumuliranu vojnu silu oko Banja Luke. Jednostavno kvalitet trupa i u napadu i u odbrani je odnio prevagu na stranu Armije RBiH. Da je rat potrajao još dvije sedmice front bi se na kraju zaustavio na potezu Bijeljina – Trebinje, jer tek na tom pravcu bilo moguće da se uspostavi jak i organiziran front nakon genocida u enklavama Srebrenice i Žepe sa izuzetkom Goražda. A veliko je pitanje koliko bi Miloševićeva vojna mašina izdržala i na toj liniji fronta odnosno na lijevoj obali Drine bez ozbiljnog angažmana Vojske Jugoslavije, pa čak ni to ne bi bila garancija da bi se taj dio BiH održao u agresorskim rukama. I pored različitih tumačenja posebno vojnih autora iz Beograda koji 30 godina traže razna opravdanje za katastrofalni vojni poraz OG VJ u BiH ni oni se ne mogu oteti utisku da je Armija RBiH zadala razarajuće udarce tzv. VRS izvan svoje kategorije. Da nije bilo intervecnije međunarodnog faktora rat u BiH bi se završio pobjedom Armije RBiH koja je samostalno i u koordinaciji sa HVO/HV pokazala visok nivo obučenosti, veću moć adaptacije na nove uslove, bolje komandovanje i zavidnu manevarsku sposobnost u ofanzivi iako je više od tri godine bila u defanzivi. Sve je to plod obuke u praksi i sticanja borbenog iskustva na teži način plačajući sve to velikim žrtvama. Rat bez pobjednika donosi i podijelu suvereniteta što je bio osnovni cilj agresije i genocida u Bosni. Na tom primjeru Ukrajina može da vidi šta znači prihvatiti mirovne pregovore kada vam agresor drži silom oteto 49% teritorije, a zapad vas ucijenjuje sa daljom ne vojnom, već političkom i humanitarnom podrškom. Sve upućuje na činjenicu da bez konačnog vojnog poraza Rusije u Ukrajini nema stabilnosti ni mira.
Ovo što se danas dešava u Ukrajini i sve kritike Zelenskom da ne želi mir liči na pritisak koji se stvarao na međunarodnoj sceni na rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine tokom pobjedničkih pohoda njene Armije na terenu 1995. Ako uporedimo Bosnu i Ukrajinu može se reći da je suštinska razlika činjenica da se Ukrajina spremala 8 godina za obračun sa Rusijom, da je u utrenutku agresije imala profesionalne i dovoljno opremljene oružane snage i imala i ima konstatnu vojnu pomoć Zapada na koju Armija R BiH nije mogla ni u snu da računa, niti će moći u nekom budućem sukobu. Zbog nesposobnosti svoje vojske Putin prijeti Zapadu nuklearnim ratom, a svoje generale tjera da krenu u ofanzivu bez većih priprema koje su tražene i toliko potrebne da bi ofanziva imala pobjednički karakter. Milošević je činio isto, tražio je od svojih generala da završe sa Bosnom za 15 dana, a na kraju je ipak morao da se zadovolji sa 49% teritorije BiH. A kada su na bojnom polju gubili redovno su gađali civilne ciljeve i pravili masakre po gradovima Bosne na šta je Zapad godinama okretao leđa i zamagljivao slike užasa na malim ekranima. Na svu sreću danas nije tako i Ukrajina ima koliko toliko jednoglasnu podršku.
Ako krenemo od činjenice da se rat u zapadnoj političkoj praksi i filozofiji smatra kao konsekvencom nemogućnoosti rješenja nesuglasica političkim putem, onda je logično da se u pregovorima traži kompromis odnosno napuštanje principa. Ratovi kasnog 20 i ranog 21 stoljeća nisu vođeni prevashodno radi političkih nesuglasica kojih je bilo i biće, već uglavnom zbog zaštite vlastitog sistema vrijednosti koji je osporavan od strane vojno jačih čimbenika. Tu leži konekcija između bosanskog i ukrajinskog konflikta koji su izazvani vojnom invazijom jačeg susjeda, radi opsoravanja kako sistema vrijednosti tako i samog identiteta napdnutog.
Bolja taktika oklopno mehaniziranih sastava će otvoriti put za završetak rata u Ukrajini
Zabrinutost znatnim povećanjem vojne pomoći Zapada i paranoja koju zbog toga proživljava Putin su jače od zdravog rezona. A na terenu kvalitet trupa je dobrano na ukrajinskoj strani koja opet iz pozicije slabijeg kao i Armija RBiH svojevremeno koristi svaku priliku da likvidira živu sliu i MTS neprijatelja svim raspoloživim sredstvima. Fornt oko Kremine je poprište stalnih napada i kontranapada Ukrajinaca, baš kao što je front oko Bahmuta poprište stalnih napada i kontranapada Rusa. Cilj je u potpunosti u skadu sa sovjetskom vojnom doktrinom u kojoj se taktički uspjeh pretvara u operativni, a operativni u strategijski. Nasuprot tom konceptu vojne doktrine nalazi se zapadni koncept koji ne uzima operaciju kao oblik organizacije bojišta, već se ono dijeli na strategijsku i taktičku situaciju u kojoj se svaki uspijeh na bojištu koristi maksimalno i stalno podržava sa svim raspoloživim sredstvima. I Rusi u teoriji podržavaju razvoj taktičkog uspijeha sa svim raspoloživim sredstvima, ali u praksi to osim masovne artiljerijske podrške ne znači ništa više, što ograničava razvoj uspjeha i hendikepira ostvarivanje strategijskih ciljeva. To je razlog zašto su Rusi na te dvije tačke koncentrirali svoje rezerve sa namjerom da kada se sve pripreme završe krenu u potpuno novu operaciju uz eventualno otvaranje fronta sa bjelioruske strane radi razvlačenja ukupnih ukrajinskih snaga. To podrazumijeva redefiniciju strategije u čijem narativu se Rusija više ne suočava sa Ukrajinom i nacistima iz Kijeva, već sa nacistima iz NATO-a.
U tom kontekstu jako tiho je prošla vijest o dopremanju borbenih vozila pješaštva u Ukrajinu. Koliko god su tenkovi bitan faktor na bojištu toliko su i borbena vozila pješaštva važna, a ako ne i važnija u smislu zaštite tenkova u ofanizvnim akcijama. Rusi su u Ukrajini izgubili tri puta više oklopnih transportera u odnosu na tenkove, jer su nastojali da kompenziraju nedostatke tenkova i njihovu sve veću ranjivost na modernom bojištu. Ukrajinci su također izgubili dva puta više oklopnih transportera u odnosu na broj izgubljenih tenkova iz istog razloga. Dakle, prevoz pješaštva posebno PO grupa koje prate rad tenkova je od krucijalnog zunačaja za povećanje faktora preživljavanja tenka na bojištu. Ako tenkove lišite njegove pješaćke pratnje i zaštite, oni gube svoju ofanzivnu funkciju, jer nemaju više koga da podržavaju u napadu. Međutim, ako umjesto običnih transportera koristite borbena vozila pješaštva (BVP) koja imaju PO vođene rakete i lake brzometne topove povećavaju vam se taktičke moguićnosti, a ako su ti transporteri otporniji na vatru artiljerije i pješačkog naoružanja i mogu da se zadrže duže na bojištu povećavaju vam se šanse za proboj fronta. Ruski transporteri i BVP desantiranje pješaštva rade u koordinaciji sa tenkovima na liniji razvoja, dok su zapadne verzije borbenih vozila pješaštva dizajnirane tako da prate tenkove do kraja i pješaštvo desantiraju isključivo pod povoljnim uslovima. Ako se bude efikasno primjenjivala zapadna taktika upotrebe borbenih vozila pješaštva u Ukrajini to će u mnogome povećati mobilnost ukrajinske vojske i ubrzati ubacivanje velikih snaga u otvore u ruskom frontu koje će dalje razvijati početni uspjeh uz podršku, tenkova, avijacije i precizne artiljerije.
U tom kontekstu SAD uz 31 tenk M1A2 Abrams šalju u Ukrajinu oko 50-ak BVP-a M2-Bradley borbeno dokazanog BVP-a u nekoliko lokalnih ratova čija je osnovna uloga dopremanje vatrenog tima na bojište uz pružanje adekvatne vatrene podrške. Vozilo je vrlo pokretljivo i dostatno oklopljeno da štiti posadu 3+6 od zrna kalibra 20 mm, a naoružano je jednim mitraljezom M-249 u kalibru 7.62 mm spregnutim sa brzometnim, redenikom punjenim, topom Buschmaster M242 kalibra 25 mm i sa dvostrukim lanserom žicom vođenih PO raketa TOW 1 ili 2 dometa do 3700 metara. Verzija koja je namijenjena Ukrajini je M2A2 Bradley koja je dijelom unaprijeđena nakon završetka I Zaljevskog rata u Kuvajtu 1991. Ta verzija je opremljena poboljšanim laserskim daljinarom, Termalnim nišanom i za nišanđiju i komandira vozila, novim taktičkim sistemom navigacije, ugrađenim elektronskim kompasom i GPS sistemom i jednom posebnom računarskom jedinicom Force XXI Battle Command Brigade and Below (FBCB2) sa monitorom za komandira vozila i drugim monitorom za pješački vatreni tim koji se nalazi u kargo prostoru. FBCB2 je računarska sabirnica podataka bazirana na Linux operativnom sistemu koja komunicira komandu brigadnog nivoa sa svakim pojedinačnim vozilom na terenu omogučavajući svim vojnicima uvid u to šta se dešava na užem i širem prostoru. U sebi nosi jedan od najboljih vojnih softwera na svijetu, a preko 200.000 sistema je ugrađeno u razna američka borbena i ne borbena vozila. Na verziji A2 stari osmocilindrični dizel motor Cumins VTA-903T od 600 KS zamijenjen je novim pouzdanijim motorom HMPT-500-3 sa istom snagom motora samo sa pouzdanijom hidromehaničkom transmisjom. Snaga motora po jednoj toni nosivosti je 18 KS što je impresivno za vozilo ovoga tipa koje sa dodatnim oklopom doseže i preko 27 tona. Bradley je ranjiv na PT mine i improvizovane eksplozivne naprave, kao i na ručne bacače sa kojim se vozilo gađa iz blizine, međutim dostatna oklopna zaštita omogućava posadi da u 90% slučajeva preživi i sigurno napusti vozilo koje ima rampu za brzo napuštanje vozila sa zadnje strane. Osnovna prednost vozila i nije njegova oklopna zaštita, već njegova pokretljivost u vožnji naprijed i nazad, u lakom savladavanju skoro svih prepreka i pružanju vatrne podrške sa osnovnim topom 25 mm spregnutim mitraljezom 7.62 mm i žicom vođenim PO projektilima.
Stari zapadni tenkovi za Ukrajinu
Srbija je od 2019 – 2022. iz rezerve aktivirala u operativnu upotrebu 100 tenkova T-55. Razlog je jednostavan. Prosta mehanika tenka T-55 omogućava njegovu implmentaciju na bojištu bržom u odnosu na složenije tipove tenkova koji imaju deficitiranu tehnologiju koja Srbiji može biti uskraćena sankcijama. Iz istog razloga Rusi u Ukrajini dovoze veći broj tenkova T-62M koje brže osposobljavaju za upotrebu iz skladišta od ostalih tipova sa kojima Rusi raspolažu, jer T-62M nema složenu tehnologiju koja se bazira na zapadnim optičko informatičkim sklopovima.
Iz istog razloga, samo drugačijih motiva zemlje članice NATO-a su odlučile da pored 120 modernih tenkova u Ukrajinu upute i najmanje 100 tenkova Leopard I koji se na hiljade nalaze po skladištima zemalja članica NATO-a. Danska i Holandija će zajedno sa Njemačkom da doniraju 100 tenkova ovoga tipa Ukrajini u varijanti A-5 koja je zadnja verzija ovog tenka uvedenog u naoružanje od 1980. godine, nakon što su prvobitne verzije uvođene u naoružanje od 1965. godine. Leopard IA5 je zamišljen kao lako oklopljeni tenk koji će se braniti većom brzinom kretanja i boljim manevarskim osobinama na abrazivnom terenu, slično francuskom tenku AMX-30B1-2 koji je imao istu filozofiju dizajna, a nalazi se u naoružanju OS BiH koje bi BiH mogla da ponudi Ukrajini nakon remonta u Francuskoj. Tako Leopard I teži svega 42 tone i ima motor MTU MB 838 Ca M-500 od 830 KS koji omogućava ovom tenku postizanje brzine i do 70 km/h po dobrom putu i do 55 km/h po srednje abrazivnom terenu što je za vrijeme kada je tenk uveden u naoružanje bilo veliko iznenađenje. Suspenzija koju je tenk Leopard IA5 posjedovao je bila zadnja riječ hidromehaničke tehnologije koja je stalno poboljšavana da izdrži veće brzine kretanja po lošem terenu. Osnovno naoružanje tenkova Leopard IA5 je britanski ižrijebljeni top L7A3 u kalibru 105 mm sa 60 granata BK od čega je 42 granate smiješteno u tijelu tenka i 18 u kupoli. Četveročlana posada je u prvim serijama Leoparda I bila minimalno zaštićena, a oklop je stalno poboljšavan i dodavani su posebno liveni halogeni čelični paneli na kritična mjesta vozila i podvozja. No Leopard IA5 je sa aspekta današnjih standarda apsolutno zastario u smislu oklopne zaštite, kao i većina tenkova tog doba. Ono što Leopard I novo donosi na bojište u Ukrajini su posebno razvijana APFSDS sabot zrna za top 105 mm poput M883 koji ima uranijumsku srž aluminijumskog sabot penetratora što mu omogućava da na daljinama do 2500 metara probije i 600 mm valjanog halogenog čelika prednje ploče pod uglovima većim od 60 stepeni. Isto zrno ispaljuje i tenk M-60A3 TTS iz američke inačice topa L7 pod nazivom M-68, a koji se nalazi u naoružanju OS BiH. Stoga će biti od ekstremno velike važnosti da se prati djelovanje tenka Leopard IA5 posebno na ruske tenkove T-72B1 koje je Srbija dobila u donaciji od Rusije 2020. godine. Leopard IA5 također posjeduje sistem za upravljanje vatrom razvijen na sličnom konceptu kao i na američkim tenkovima M-60A3TTS. Naime, sistem upravljanja vatrom Krupp-Atlas EMES-18 FCS kombinuje balistički računar sa laserskim daljinarom TEM 2A sa kojim vrši pripremu topa za gađanje pokretnih i nepokretnih ciljeva sa kojim na odvojenim konzolama upravljaju nišanđija i komandir tenka. Komandir tenka ima mogućnost da premosti unesene elemente za gađanje od strane nišanđije i odredi novu metu za gađanje, pa se zatim vrati na prethodno unesene vrijednosti i nastavi gađanje sa konzole nišanđije. Tenkovi Leopard IA5 imaju termovizijski nišan Carl Zeiss za nišanjenje i gađanje noću koji je spojen sa sistemom za upravljanje vatrom i omogućava i nišanđiji i komandiru tenka odvojeno korištenje noću uz uoptrebu laserskog daljinara koji inače pamti najmanje 3 zadnja obilježavanja cilja. Dobro uigrana posada na tenku Leopard IA5 može da ispali i do 10 granata u 90 sekundi krečući se punom brzinom koju teren dozvoljava, jer je top potpuno hidormehanički stabilizovan i ostaje sa kupolom i cijevi tenka na cilju bez obzira na pravac i brzinu kretanja tijela tenka.
Koliko Leopard IA5 može biti efikasan najbolje znaju pripadnici tzv. VRS. Naime, jedan tenkovoski vod Danskog kontigenta UNPROFOR-a krenuo je u kasno veče 29.04.1994. bio da spasi Šveđane na UNPROFOR-ovj osmatračnici TANGO 2 kod Kalesije koji su tučeni cijeli dan iz svih oruđa. Na putu Sarači-Kalesija četnici su danske Leoparde IA5 pripadnici tzv. VRS zasuli minobacačkom vatrom razdvojili im jedan tenk od ostatka voda i gađali ga maljutkama misleći da ovi neće dobiti naredbu da uzvrate. Jedan narednik, komandir jednog od Leoparada IA5 da bi spasio svoje drugove samoincijativno je uzvratio na vatru vatrom, jer su dobili standardnu naredbu takve prirode prije nego su krenuli. Nastao je haos u kojem su 4 danska Leoparda IA5 napravili haos u redovima pripadnika tzv. VRS koji nisu znali da su Danci opremljeni vrhunskim noćnim nišanima. Koliko je intenzitet razmjene vatre bio pokazuje činjenica da su sva 4 vozila skoro iskoristila svoj kompletan BK od 60 granata. Bilo je pogodaka u Leoparde koji nisu bili kritični za kretanje vozila, ali je druga strana danima brojala uništene tenkove T-55, bilo je pogođenih komandnih mjesta bilo je uništeno praga i trocijevaca, par artiljerijskih položaja i na desetine mrtvih i ranjenih. O ovome događaju nije se toliko pisalo, jer je međunarona zajednica htjela da taj incident prođe sa što manje pompe. Tu su tenkovi Leopard I pokazali svoju vrijednost u specifičnim borbenim okolnostima u bliskoj protuoklopnoj brobi, a sreća je bila što pripadnici tzv. VRS nisu imali više boljih PO vođenih raketa u blizini. Leopardi su se stalno kretali i pucali iz pokreta usred noći što je bio pravi šok za Mladićeve horde.
Kolika će vrijednost ovih tenkova biti u Ukrajini vidjećemo. U svakom slučaju 220 zapadnih tenkova plus 90 tenkova T-72M koji se već dostavljaju u Ukrajinu, zajedno sa BVP M2A2 Bradley i sličnim vozilima Marder i CV-90 biće veliki izazov za Ruse. Posebnu opasnost za ruse na ukrajinskom bojište predstavljat će američka borbena oklopna vozila General Dynamics Land Sistems M1126 Stryker. Doktrina upotrebe ovih vozila bazira se prije svega na njihovoj mobilnosti i brzini sa kojom se štite od kontramjera neprijatelja. Jedno od najpodesnijih vozila tog tipa koje je prošlo test vremena i dokazalo svoj kvalitet u teškim borbenim uslovima je upravo američki Stryker. Radi se o vozilima koja su u operativnu upotrebu uverdena 2002. godine i koja za svoju ulogu prevoza trupa imaju adekvatnu oklopnu zaštitu, brzinu, mobilnost i prostor za smještaj 9 naoružanih vojnika sa dva člana posade. Vozila Stryker su vremenom poboljšavana, a mogućnost dodavanja dodatnog modularnog oklopa raznog sastava i kakvoće omogućava i duže zadržavanjem ovih vozila na frontu. Osnovna verzija Strayker vozila po NATO klasifikaciji otpornosti oklopa je nanivou STANAG 4 i omogućava zaštitu posade zrna 14.5 mm sovjetskog tipa. Kao i porodica BVP Bradley i Stryker borbna oklopna vozila su opremljena laserskim daljinarom za glavno naoružanje, termalnim nišanom i za nišanđiju i komandira vozila, ugrađenim elektronskim kompasom i GPS sistemom i sa sistemom FBCB2 sa monitorom za komandira vozila i drugim monitorom za pješački vatreni tim koji se nalazi u kargo prostoru. Vozila Stryker ne mogu zamjeniti borbena vozila pješadije sa kojim se prate tenkovi i vrši prodor po dubini neprijateljske teritorije. Inače sva oklopna vozila za hidromehaničkim pneumatskim ovjesom su namjenjena prvenstveno za prevoz trupa do linije razvoja pješadije i nisu podesna za davanje podrške oklopnim snagama u nastupanju. M1126 kao osnovna verzija ima dizel motor Caterpillar C7 od 350 KS što im omogućava brzinu od 100 km/h po dobrim magistralnim saobračajnicama i do 60 km/h na srednje abrazivnim površinama. Strayker može biti naoružan sa raznim kombinacijama daljinski upravljanih kupola sa topovima Bushmaster Mk 44 u kalibru 30 mm ili M 242 u kalibru 25 mm, kao ili sa mitraljezom Browning MH-2 12.7 mm i još dodatna dva mitraljeza u kalibru 7.62 mm. Postoje i vezije Straykera sa postoljem za minibacač 120 mm sa kojim se djeluje iz unutrašnjosti vozila kao i protutenkovska i protuavionska verzija vozila naoružana sa topom 105 mm M-68 ili adekvatnim raketnim naoružanjem raketma TOW 2 i Stinger.
Bilo kako bilo očekuje nas vrlo zanimljivo drugo poluvrijeme u kojem će bolja taktika upotrebe oklopno mehaniziranih jedinica da dovede do kraja bar ove dionice rata u Ukrajini.
MILITARISTIKABLOG 
You must be logged in to post a comment.